Oporavak IT sektora zavisi od gospodara novca

Za manje od dvije godine, broj otvorenih radnih mjesta u američkom IT sektoru smanjen je za 60%. Borba protiv inflacije i vrtoglavo dizanje kamatnih stopa ošamutilo je manje-više sve sektore ekonomije, dovodeći ih na rub recesije, ali samo IT sektor je zaista nokautiran. Veliki igrači su otpustili stotine hiljada radnika, Silicon Valley banka je otkupljena, kako ne bi propala, startupi sve teže dolaze do investicija, a kriptovalute, čije cijene uglavnom prate sudbinu IT sektora, već drugu godinu tavore kroz takozvanu kripto zimu. A kao što dobro znamo, ono što se desi u Americi, dešava se i u ostatku svijeta, pa se duga IT noć spustila nad Evropom, a samim tim i kod nas.

Međutim, nisu svi uvjereni da je kriza opravdana, niti da masovna otpuštanja imaju smisla. Da, cijena novca je porasla, kažu, ali porasla je i drugim sektorima ekonomije, pa ipak ne svjedočimo njihovom sunovratu. IT firme još uvijek bilježe profite, nerijetko rekordne, cijene dionica su u međuvremenu porasle, a potražnja, mada nešto slabija u odnosu na pandemijske rekordne visine, kada smo svi neprestano buljili u ekrane, još uvijek je izrazito snažna. Dakle, IT firme imaju novca, dionice sugeriraju da investitori očekuju svijetlu budućnost sektora, a potrošači žele i kupuju ono što IT nudi. Da li je, onda, kriza vještačka, da li je sve samo pohlepa?

Vratimo se najprije desetak godina unazad. Prethodna decenija bila je decenija jeftinog novca. Kritičari istog voljeli su ovu metaforu: jeftin novac je poput šećera, brzo daje energiju, ali nije zdrav, i izaziva ovisnost. Ako je jeftin novac poput šećera, onda je IT sektor dijete odraslo na šećeru.

Da bismo vidjeli zašto je to slučaj, podijelimo IT krajolik sa sredine prethodne dekade ugrubo na tri bloka. Najprije, tu su gorostasi koji su preživjeli dotcom kataklizmu s početka novog milenija, kao tada mlade kompanije, da bi u '10-te ušle kao korporacije, već pomalo u stagnaciji. Google, Amazon, ili Microsoft se nameću kao reprezentativni primjeri. Potom, drugi blok čine startupi, mlađe kompanije, uglavnom zavisne od eksternog venture kapitala, tipično brzorastuće, ali uglavnom neprofitabilne. Spomenimo kao poznatije Uber, Airbnb, ili Spotify. I konačno, treći blok su outsourcing kompanije, dominantne u Istočnoj Evropi i kod nas, a koje su raniji koncept offshoringa proizvodnje, na kojem se Kina ekonomski "proslavila", uspješno primijenili na usluge, tako instrumentalizirajući komparativnu prednost nižeg troška radne snage.

U tim trenucima, dakle sredinom prošle dekade, cijena novca u većini razvijenih zemalja doseže nulu, a gorostasi koji imaju mnogo, jako mnogo novca, upuštaju se u neobuzdano interno eksperimentisanje, finansirajući čak i najluđe ideje, kako bi, s jedne strane, nastavile rasti, a s druge strane, angažovale uspavani novac. Podsjetimo još jednom: govorimo o vremenu kada su investitorali plaćali njemačkoj vladi da oni, dakle investitori, njoj, dakle državi, posude novac! Bizarro ekonomija, rekao bi Seinfeld, posudiš, a vratiš manje nego si posudio.

Kamatne stope, dakle, spuštale su se u negativni kvadrant koordinatnog sistema, a investicije s pozitivnim povratom bile su sve oskudnije. Velike kompanije, kakva je Google, naprosto nisu znale šta da rade sa silnim novcem, upravljanje likvidnošću pretvorilo se u upravljanjem prelikvidnošću. Projekti su često interno finansirani na svega nekoliko mjeseci, ili godinu dana, samo da bi bili otkazani, i zamijenjeni drugim projektima. Google je tako postao poznat kao kompanija koja ubija vlastite proizvode, čak i kada isti steknu kultnu naklonost korisnika. Spomenimo samo poznatije: Google Reader, Google Wave, iGoogle, Google Nexus, Google Allo, ili Google+. Logika je bila jasna: ako tek mali dio tih projekata uspije, povrat na uloženi novac još uvijek će biti veći nego što bi bio da se novac kiseli na računima. Ili da plaćamo njemačkoj vladi da nam ga čuva, rekli bi cinici.

Slično gorostasima razmišljali su investitori širom svijeta. U trenutku kada štednja na bankama i dužnički vrijednosni papiri (e.g., obveznice) daju negativan povrat, jedine opcije su, zapravo, ulaganja na berzu ili u startupe. Rezultat je dvojak: berzanski indeksi srušit će sve rekorde, a startupi će nicati kao alge na sunčanoj strani obale.

Za taj vozić zakačile su se i naše IT kompanije. Cijeli sektor je, zapravo, ponikao na ideji da je velikim svjetskim kompanijama uglavnom jeftinije zaposliti naše IT kadrove radi realizacije onih projekata koji ne nose značajan potencijal intelektualnog vlasništva, tako oslobađajući svoje zaposlene za rad na core zadacima, koji, ustvari, nose značajan potencijal intelektualnog vlasništva.

Sva tri trenda - eksperimentiranje, eksplozija startup kulture, i razvoj outsourcing kompanija - stvaraju potražnju za radnom snagom. Dolaskom pandemije, ta potražnja je dignuta na n-tu potenciju, ali veza između jeftinog novca i radne snage uspostavljena je mnogo prije. Onoga trenutka kada post-pandemijska inflacija provocira dizanje kamatnih stopa, IT sektoru je oduzeta zdjela sa šećerom. Gorostasi značajno smanjuju eksperimentisanje, investitori uče da je povrat na uloženi kapital moguće ostvariti i drugdje, a naše IT firme suočene su sa otkazivanjem projekata koje su im gorostasi ranije outsourcali, i sve mučnijim pronalaskom novih.

Kada odlučuju o projektu za koji će vezati svoj novac, svi oni, dakle gorostasi i investitori, postavit će pitanje: da li je neto sadašnja vrijednost projekta pozitivna? Neto sadašnja vrijednost, drevni koncept korporativnih finansija, uzima u obzir projekciju svih budućih novčanih priliva koje će projekat generirati, diskontiranih za prevladavajuću kamatnu stopu, i umanjenih za inicijalna ulaganja. Jednostavnije rečeno, to je razlika priliva i odliva koje projekat generira, nakon što oduzmemo početni trošak, i kontroliramo za činjenicu da novac sutra vrijedi manje nego vrijedi danas, zbog inflacije.

To što novac gubi vrijednost znači da je neophodno razmišljati gdje ćemo investirati svaku novčanu jedinicu, s namjerom da na nju ostvarimo povrat, i tako barem zadržimo, ako ne i uvećamo vrijednost iste. Novčani prilivi koji se očekuju od projekta moraju biti dovoljno visoki da kompenziraju činjenicu kako novac za godinu dana, ustvari, neće vrijediti koliko vrijedi danas. A to investitore čini veoma selektivnim, jer postoji tradeoff: ako nismo sigurni da projekat može generirati dovoljne prilive, novac ćemo jednostavno čuvati u obveznicama, projektima za koje smo razumno sigurni da mogu generirati takve prilive, ili dionicama. Kada kamatna stopa neprestano raste, s njom rastu i očekivanja od projekta.

Ali ako je kamatna stopa nula, i ako je nula njena sestra inflacija, kao što je bila u svijetu čiji kraj je označila pandemija, onda, zapravo, tradeoff ne postoji, sve dok finansiramo projekat koji ima makar razumne šanse da povrati uloženo, jer će uloženo za godinu, dvije, ili tri - još uvijek vrijediti jednako kao i danas.

Dakle, jeftin novac iskrivljuje uobičajene tržišne poticaje i mehanizme selekcije, koje razdvajaju perspektivne projekte od onih koji to nisu, što dovodi do proliferacije projekata, i eksplozije potražnje za radnom snagom. Ne krivimo, dakle, pohlepu što to više nije slučaj, krivimo činjenicu da više ne živimo u bizarro ekonomiji.

Na koncu, stižemo do budućnosti. Oporavak IT sektora zavisit će od gospodara novca. Ako centralne banke spuste kamatne stope, mogli bismo se vratiti šećernoj groznici. Predviđanja su da će se prva rezanja kamatnih stopa desiti polovinom godine, najvjerovatnije tek u septembru. No, sve to je uvjetovano kretanjem inflacije. Ako se inflacija pokaže tvrdoglavom, i odbije sići do praga od 2%, kojeg gospodari novca smatraju prihvatljivim, onda će IT noć potrajati.

Ali evo šta je zaista strašna mogućnost po sektor: nešto strukturalno se, možda, prelomilo u ekonomiji, i nikada više nećemo moći spustiti kamatne stope tako nisko, bez da pobudimo inflaciju. Pa se pitanje potpunog oporavka IT sektora svodi na pitanje - da li vjerujemo da će se svijet jeftinog novca ikada više vratiti? Ako je odgovor "ne", onda će IT sektor morati naučiti živjeti bez šećera.

Pa, da li će? Da li će se svijet jeftinog novca ikada vratiti? To je pitanje kojim ćemo se pozabaviti drugi put.

Ukoliko sadržaj smatrate edukativnim, razmotrite simboličnu donaciju ovdje. Hvala!