Ne možemo dokazati da nešto nije... ili možemo?

Kada je sredinom prošlog vijeka Bertrand Russel iznio svoju teapot analogiju, vjerovatno nije ni slutio kakvu će epistemološku papazjaniju ova prouzrokovati u popularnoj kulturi. Sama analogija je jednostavna: ako kažemo da negdje između Zemlje i Marsa postoji čajnik koji, tek tako, pluta kosmosom, ali je dovoljno mali da ga nijedan teleskop ne može detektovati, niko ne bi mogao dokazati kako čajnik, ustvari, ne postoji.

Međutim, ta nemogućnost da odbacimo hipotezu, to što niko, nikada, i nigdje neće dokazati kako čajnik ne postoji — ne znači kako čajnik postoji. Kako se analogija odnosila na Boga, Russel je zapravio želio reći: niko ne može dokazati kako Bog ne postoji, baš kao što niko ne može dokazati da opisani čajnik ne postoji, ali to njihovo postojanje ne čini ni trunku više vjerovatnim.

No, tek sa pojavom Novih ateista, Dawkinsa i ekipe, Russelova se analogija zaista uvriježila u popularnoj kulturi, pa je postalo uobičajeno u internet raspravama čuti: you can’t prove a negative. Drugim riječima, ne može se dokazati da nešto nije, jer ako nije, onda dokaza nema. Nepostojanje ne može biti predmetom opservacije, nepostojanje nije empirijski opipljivo. Pa samim tim, bez obzira da li govorimo o Bogu, vilenjacima, Djeda Mrazu, ili Russelovom čajniku, nema smisla insistirati na dokazivanju njihovog nepostojanja, jedino njihovo postojanje može biti predmet opservacije, a samim tim i dokaza.

Što nas dovodi do zaključka: oni koji tvrde da nešto postoji, dužni su ponuditi dokaze postojanja, jer jedino oni uopće mogu ponuditi dokaze. Oni koji tvrde da nešto ne postoji, nisu dužni ništa. Hitchens je na koncu cijelu stvar sažeo u maksimu koja je postala poznata kao Hitchsenova oštrica: ono što se tvrdi bez dokaza, može biti i odbačeno bez dokaza.

To je svakako pitka retorika, ali je i… plitka. Za Nove ateiste, uostalom kao i za scijentizam kao takav, istina počinje i završava s onim što nauka ima reći o određenoj pojavi. Nauka je okvir unutar kojeg se kreću ozbiljni ljudi, dok je sve izvan nje šarlatanstvo. Pa je tako šarlatanstvo i filozofija, kojoj se nerijetko podsmjehuju, svodeći njenu upotrebnu funkciju na domen u koji nauka tipično ne zadire, poput morala ili estetike. No, zaboravljaju da je naučni metod, kao takav, izronio iz filozofije empiricizma, koja je tek jedna od avenija epistemologije.

Uglavnom, kao reakcija na scijentizam Novih ateista, dolazi do svojevrsnog otpora you can’t prove a negative ideji, dominantno iz filozofske zajednice. Najprije je iz naftalina izvučena slavna Saganova misao the absence of proof is not the proof of absence. Drugim riječima, da, dragi moj Russele, to što ne možemo osporiti da čajnik pluta kosmosom, ne znači kako zaista pluta, ali ne zaboravi da vrijedi i obrnuto: to što nemamo dokaza da pluta, ne znači kako ne pluta. Paul Chamberlain izlazi s tezom da svaka tvrdnja, bez obzira da li se radilo o afirmaciji ili negaciji, zahtijeva argumentaciju onoga koji je zastupa, zbog čega je suluda ideja da teret dokaza leži isključivo na onima koji iznose afirmativne tvrdnje. Steven Hales je napisao esej naslovljen “You CAN prove a negative”, kojim argumentuje isto.

Kao što rekoh na početku: papazjanija! Pa hajde da je problamo raspetljati.

Najprije treba razumjeti da, kada govore o dokazima, naučnici i filozofi ne govore uvijek o istom. Za filozofe (pa i matematičare), dokaz predstavlja logički deduktivni argument izveden iz aksioma kojim se određena propozicija pokazuje kao istinita. Ako dokaz tako posmatramo, naravno da je moguće dokazati kako nešto nije. Ustvari, slijedeći primjer iz Halesovog gornjeg eseja, hajde da to i uradimo. Recimo da je hipoteza: Jednorozi ne postoje.

Premisa 1: Živa bića ostavljaju trag vlastitog postojanja u formi fosila.

Premisa 2: Ne postoje fosili jednoroga.

Konkluzija: Samim tim, jednorozi nisu živa bića i ne postoje.

Etogac. Upravo smo logički konzistentno dokazali da nešto nije. No, naučnici se ne bi složili. Ne, rekli bi, dokaz nije tek logika, to su Dekartove racionalističke nebuloze o istini koja se spoznaje umom, dokaz je empirijska kategorija. Ne možeš dokazati da jednorozi ne postoje, jedino da postoje, i to tako što ćeš pokazati jednoroga ili njegove fosilne ostatke!

I to nas dovodi do druge bitne distinkcije, onu koju Novi ateisti obično previđaju. Naime, klasični filozofi razlikovali su dvije vrste tvrdnji: egzistencijalne i univerzalne. Egzistencijalna bi bila: Jednorozi postoje. Dakle, to je izjava koja stipulira postojanje nečega partikularnog. Dokazivanje egzistencijalne tvrdnje, naravno, slijedi empirijsku logiku: pokaži mi jednoroga!

No, univerzalne tvrdnje stvar kompliciraju. Uzmimo za primjer hipotezu koju je popularizirao Karl Popper: Svi labudovi su bijeli. Kako empirijski dokazati da su svi labudovi bijeli? To je objektivno nemoguće, jer bi podrazumijevalo da se opserviraju ne samo svi labudovi koji postoje, nego svi labudovi koji su ikada postojali.

Popper predlaže rješenje koja će u filozofiji postati poznato kao koncept falsifikabilnosti (opovrgavanja). Umjesto da dokazujemo hipotezu kako su svi labudovi bijeli, zapravo ćemo je opovrgavati, tako što ćemo pronaći makar jednog crnog labuda, a potom odbaciti (umjesto prihvatiti) hipotezu. Tu već postaje jasno kako empirijski dokaz ne podrazumijeva nužno dokazivanje kako nešto jeste, nego zavisno od vrste hipoteze, može upravo biti smislen u formi negacije.

Popperov koncept postao je tako utjecajan, da svaki student metodologije naučnog istraživanja već početkom semestra nauči izbjegavati metodološki smrtni grijeh: hipoteza se nikada ne može prihvatiti, jedino odbaciti, a ukoliko je ne možemo odbaciti, primjerice, zbog toga što nismo pronašli crnog labuda, onda tako i konstatujemo: hipotezu ne možemo odbaciti, ne izuzimajući mogućnost da će neko drugi to uraditi. S tim da vrijedi reći i to da je Popper smatrao kako partikularne izjave, poput one o čajniku koji pluta kosmosom, uopće nisu predmet naučne opservacije, pa samim tim ni opovrgavanja, zato što nauku zanimaju isključivo univerzalne tvrdnje i generalizacije, a konsekventno i njhovo opovrgavanje.

Što nas dovodi do posljednjeg koraka, ali istovremeno vraća na početak. Šta kada imamo negativnu egzistencijalnu tvrdnju: jednorozi ne postoje? Bog ne postoji? Čajnik između Zemlje i Marsa ne postoji? Možemo li to dokazivati, i kako? Ili vijedi you can’t prove a negative?

Trik je prepoznati da sa logičkog aspekta negativna egzistencijalna tvrdnja poptuno odgovara univerzalnoj tvrdnji. Reći da jednorozi ne postoje nije ništa drugačije nego reći da sva živa bića nisu jednorozi. Što sugerira da negativna egzistencijalna tvrdnja ima isti epistemološki tretman kao i univerzalna tvrdnja. Pa kao što smo pribjegli Popperovoj falsifikabilnosti da odgovorimo na pitanje da li su svi labudovi bijeli, tako ćemo isto učiniti i sa hipotezom da jednorozi ne postoje (tj. da sva živa bića nisu jednorozi). Drugim riječima, takva hipoteza se ne dokazuje, nego opovrgava, i to tako što pokažemo makar jednog jednoroga.

No, to istovremeno znači kako tvrdnja you can’t prove a negative nije posve precizna. Da, ne možemo dokazati negativnu egzistecijalnu tvrdnju, ali je možemo opovrgnuti, što znači da teret dokazivanja (opovrgavanja?) ipak leži na onome ko hipotezu iznosi, makar hipoteza stipulirala da nešto nije. Drugim riječima, koliko god to bilo apsurdno, onaj ko ustvrdi da boga nema, dužan je sa epistemološkog aspekta opovrgnuti hipotezu, tako što će nastojati pokazati da Boga ima, baš kao što je onaj ko kaže da boga ima, dužan ponuditi dokaz za istog.

A ako ne možemo ni dokazati ni opovrgnuti, važno je uvijek imati na umu onu Saganovu: nepostojanje dokaza nije dokaz nepostojanja, baš kao i Russelovu: nemogućnost odbacivanja hipoteze, ne čini hipotezu kredibilnom.

Ukoliko sadržaj smatrate edukativnim, razmotrite da mi platite kafu ovdje. Hvala!