Homo economicus ili: kako sam prestao brinuti i zavolio racionalnost

Homo economicus je protagonist ekonomskih modela. Savršeno je racionalan, nepristrasan, i uvijek maksimizira vlastiti interes. Kada ekonomisti kažu čovjek, oni misle homo economicus. Kada u ekonomskim modelima odluke donosi čovjek, odluke zapravo donosi homo economicus. I donosi ih razborito, bez emocije, matematički precizno.

Koncept racionalnog čovjeka potiče još od antičkih filozofa, Dekart će kasnije racio staviti u središte svoje epistemologije, a promišljanje pretpostaviti samoj egzistenciji (Cogito, ergo sum!), dok Kantov famozni kategorički imperativ isprepliće moral i racio: savršeno racionalan čovjek bio bi nužno i savršeno moralan čovjek. No, bio je potreban uspon ekonomije, da racionalan čovjek zaista postane središte jedne nauke.

Međutim, stvarni čovjek, homo sapiens, nije ni nalik homo economicusu. Stvarni čovjek je često iracionalan, pristrasan, te poznaje altruizam i reciprocitet, što će reći da ne maksimizira nužno vlastiti interes. Da je čovjek onakav kakvim ga zamišlja ekonomija, ljudski rod ne bi poznavao dobrotu. Čovjek bi, ustvari, bio lišen vlastite humanosti, bio bi strašan, zapravo, ne bi ni bio čovjek.

To je dovelo do oštrih kritika na račun ekonomije. Recimo, Yanis Varoufakis, bivši ministar finansija Grčke i superzvijezda među novijom generacijom evropskih ljevičara, nedavno kaže da je homo economicus fikcionalan lik, nešto poput Robinzona Krusoa, hiperracionalna prevara, koja uvijek dobiva ono što želi, i da je ta šovinistička karikatura u središtu ekonomije zapravo odgovorna za manju zastupljenost žena u ekonomskim naukama. Novinar Guardiana u autorskom tekstu veli da je homo economicus potpuno izmišljena kreatura ekonomije s polovine 20. stoljeća čiji maligni utjecaj odolijeva protoku vremena. Bruno Frey, švicarski ekonomista, kaže da u svijetu homo economicusa ne bi bilo moguće zamisliti, recimo, ratne heroje, koji se žrtvuju za spas drugih, niti bi bilo moguće zamisliti ljude koji se bave bilo kojom aktivnošću od koje nemaju koristi. U svijetu homo economicusa, ja ne bih pisao ovaj tekst, niti bih pisao ovaj blog, prosto zato što od njega nemam ni pišljivog centa.

Štaviše, “racionalnost” homo economicusa postala je vic: ekonomista šeta ulicom s prijateljem, pa prijatelj zapazi novčanicu na podu. Ne podiži novčanicu, kaže ekonomista, da je stvarna, neko bi je već pokupio.

Pa ako homo econonomicus nije ni nalik čovjeku, onda slijedi da ekonomski modeli zasnovani na homo economicusu, nisu ni nalik stvarnim ekonomijama, niti o njima zapravo mogu išta smisleno reći. Time se ekonomska nauka prokazuje kao naivna, banalna, otuđena od stvarnosti. Na određen način, time se ekonomska nauka prokazuje kao autistična.

Ponekad kritika dodaje i ovo: Bihejvioralna ekonomija sahranila je klasične ekonomske modele zasnovane na homo economicusu. Štaviše, bihejvioralna ekonomija je taksativno pobrojala i klasificirala na stotine, ako ne i hiljade heuristika, tako pokazujući empirijski da je čovjek iracionalan. To što se ekonomisti i nakon toga drže za ekonomske modele koji pretpostavljaju racionalnost, koji pretpostavljaju homo economicusa, dokaz je da posrijedi imamo nešto mnogo malicioznije od pogrešnih modela: dogmu. Ekonomija se, samim tim, otkriva kao alat ideološke manipulacije, najčešće u službi neoliberalizma, folirajući da je nauka.

Zvuči uvjerljivo, zvuči logično, zvuči racionalno¹, zar ne? Da, zvuči, samo što gore navedena argumentacija zrcali duboko nerazumijevanje ekonomije, ali i nauke kao takve. Da bismo shvatili zašto je to slučaj, odmaknimo se nekoliko koraka unazad, najprije.

Među ekonomistima, ali i šire, među naučnicima uopće, živi jedna lijepa izreka britanskog statističara po imenu Džordž Boks: svi modeli su pogrešni, ali neki su korisni. Model, bilo koji model, u bilo kojoj nauci, nužno je simplifikacija stvarnosti. Razlog za to je intuitivan: kada bismo mogli napraviti model koji savršeno opisuje stvarnost, taj model bio bi sama stvarnost, bio bi nerazlučiv od iste, pa bi nam trebao model za predmetni model, odnosno model za stvarnost. Ili drugim riječima: stvarnost je već najbolji model.

Međutim, kako je stvarnost odveć kompleksna da bismo je razumjeli u njenom totalitetu, naučnici stvarnost modeliraju, i to čine pojednostavljeno, vodeći računa o parsimoniji: objašnjenje bilo kog fenomena treba da nosi što manje pretpostavki, što manje varijabli, koje imaju što višu prediktivnu moć. Cilj naučnog modeliranja nikada nije napraviti savršenu mimikriju stvarnosti, nego svesti fenomen od interesa na nekolicinu najvažnijih varijabli koje aproksimiraju stvarnost, i koji nam daju prediktivne kapacitete.

Klasični ekonomisti su ispravno razumjeli da čovjek nije savršeno racionalan. Ali, za razliku od iracionalnog čovjeka, koji je već po samoj definiciji pojma iracionalnosti nepredvidljiv, racionalnog čovjeka bilo je moguće modelirati, zato što je predvidljiv, zato što slijedi zakone logike. A kako nauku zanimaju prediktivni fenomeni, kako nauka nastoji da pronikne u budućnost, da generalizira i uopći, onda je racionalan čovjek zapravo jedina smislena opcija.

A to nas dovodi do važnog zaključka: kada govori posljedicama ekonomskih odluka homo economicusa, ekonomija ne govori kakav čovjek jeste, nego pita kakve bi posljedice po njega i društvo bile kada bi čovjek zaista djelovao kao savršeno racionalan. Rečeno žargonom, homo economicus nije deskriptivan pojam, nego preskriptivan. Homo economicus nije antropološki opis čovjeka, nego je metodološki alat.

Napravimo na ovom mjestu paralelu sa, recimo, Borovim modelom atoma, kao standardnom i vrlo korisnom, ali simplificiranom slikom strukture atome. Niko, pak, ne kaže: čekaj malo, pa to nema veze sa stvarnošću!² Možda je bolji primjer proces idealizacije u biologiji, kojim se kompleksni biološki sistemi ili fenomeni simplificiraju, radi boljeg razumijevanja i matematičkog modeliranja. Niko ne ističe da su idealizirani organizmi različiti od organizama koje srećemo u stvarnosti; naravno da jesu, to se podrazumijeva.

Međutim, kada se dotaknemo osnovnog subjekta ekonomskih procesa, dakle čovjeka, najednom nastaje dreka i galama. Razlog tome je, naravno, taj što čovjeku pripisujemo čitavu planinu normativnih i vrijednosnih kategorija, što nije slučaj sa atomom ili drugim biološkim oganizmima. Posljedica je da ekonomiji postavljamo standarde kakve ne tražimo čak ni od prirodnih nauka!

Vrijednost naučnog modela, kako smo vidjeli, ne leži u njegovoj kompleksnosti, pa ni preciznosti kojom definiše inpute samog modela, nego prediktivnoj snazi. Prema tome, pravo pitanje nije da li homo economicus odgovara stvarnom čovjeku, nego da li predikcije onih ekonomskih modela koji se zasnivaju na homo economicusu odgovaraju empirijskim opservacijama stvarnog svijeta.

Ekonomija, naravno, nije egzaktna nauka, ali ekonomija, između ostalog baš zato što je pronašla način da modelira ljudsko ponašanje, dobrim dijelom je predvodila proces kvantifikacije društvenih nauka i revoluciju kredibilnosti. Između ekonomskih modela i empirijske stvarnosti postoji izrazito visok nivo konsonance, uprkos homo economicusu. To i nije tako iznenađujuće: niko nije racionalan sve vrijeme, ali većina ljudi je racionalna većinu vremena!³

Shodno tome, ekonomski modeli ispravno modeliraju ponašanje većine ljudi, većinu vremena, i mada nisu univerzalni ili egzaktni, još uvijek pogađaju smjer, ako ne i intenzitet. Devijacije jednostavno nisu tako značajne da bi se modeli odbacili kao ništavni. Ili da se vratimo na ranije pomenutog Džordž Boksa: ekonomski modeli su korisni, čak i kada nisu (posve) tačni u svojim pretpostavkama.

Primjerice, teorija igara mikroekonomski modelira strateške interakcije između pojedinaca i grupa, uglavnom pretpostavljajući strogu racionalnost svih aktera. Među poznatije modele teorije igara spada Zatvorenikova dilema, koja se u praksi koristi za predviđanje poteza konkurencije prilikom cjenovnih ratova, što ne bi bilo moguće da konkurencija ne postupa racionalno. Za pozicioniranje online reklama, Google koristi Teoriju aukcije, za koju je Paul Milgrom dobio nobelovu nagradu iz ekonomije, a koja ne bi imala prediktivnu moć da učesnici nisu racionalni. Svaki put kada koristimo Google da pretražujemo web, u pozadini radi ekonomski model koji se zasniva na homo economicusu!

Teorija racionalnih očekivanja pokazala se korisnom u projektovanju makroekonomskih varijabli: ako inflacija, primjerice, raste, ljudi reaguju racionalno i zahtijevaju povećanje plata kako bi održali kupovnu moć, pa empirijski opipljiva veza između inflacije i rasta plata duboko počiva na pretpostavkama racionalnosti.

Hipoteza efikasnog tržišta tvrdi da likvidna finansijska tržišta reaguju racionalno na informacije koje se pojave u javnosti i potom kroz mehanizam ponude i potražnje reflektiraju te informacije u cijeni finansijskih instrumenata (dionica), zbog čega pojedinci, zapravo, ne mogu ostvariti povrat koji bi bio viši od povrata tržišta, jer tržište je već reagovalo racionalno. I doista, povrat tržišta gotovo uvijek je viši od povrata malih investitora, što je dovelo do procvata pasivnog investiranja: sve više investitora jednostavno kupuje indeks koji prati tržište.

Posljednja dva primjera nam pokazuju još nešto važno: čak i kada je pojedinac iracionalan, ekonomska racionalnost još uvijek pronalazi put na nivou tržišta, na nivou ekonomija i društava, dakle agregatno. Pa vrijedi postaviti pitanje da li ekonomija, kada govori o homo economicusu, govori o pojedincu, ili pak kolektivitetu? Pojedinac će pri investiranju relativno često postupiti iracionalno; tržište, pak, iznimno rijetko. Na rast inflacije, pojedinac možda neće tražiti korekciju plate, ali na makroekonomskom nivou nužno ćemo svjedočiti ubrzanom rastu prosječnih primanja. Sve kritike s početka ovog teksta odnosa se, ustvari, na homo economicusa kao pojedinca, dok se svi modeli koje sam gore naveo, koje ekonomija uopće modelira, odnose na homo economicusa kao kolektivitet.

Ranije sam napisao da su klasični ekonomisti modelirali homo economicusa kao racionalnog, između ostalog, zato što iracionalnost nije predvidljiva, a s obzirom da nije predvidljiva, slijedi da se ne može lako matematički modelirati. Međutim, revolucija koju nam je donijela bihejvioralna ekonomija pokazala je da to nije posve tačno. Bihejvioralna ekonomija pokazala je da su ljudi, veoma često, predvidljivo iracionalni. Odnosno, da se heuristike mogu klasificirati, te da postoji određena pravilnost u načinu na koji se javljaju.

To je dovelo do uspona nove paradigme, čiji predvodnik je svakako Teorija očekivanog izbora (Prospect theory)⁴. Međutim, mnogo prije bihejvioralne ekonomije, još Keynes je govorio o “ograničenoj racionalnosti”, a Herbert Simon, genije mikroekonomije i nobelovac, 50-tih godina prošlog stoljeća matematički je formalizirao koncept koji će postati poznao kao bounded rationality.

Bilo kako bilo, model ograničene racionalnosti, baš kao i modeli proizašli iz nove bihejvioralne paradigme, jednostavno nisu zamijenili klasične homo economicus modele u većini ekonomskih i ekonometrijskih aplikacija. Razlog je taj što klasični modeli, prosto, rade dovoljno dobro. Zašto narušavati parismoniju modela, zašto uvoditi nove varijable, zašto ih usložnjavati, ako to već nije potrebno?

Naravno, postoje primjene gdje su bihejvioralni modeli nezaobilazini. Primjerice, Ekonomija rada često proučava kako različiti oblici predrasuda utiču na politike zapošljavanja. Podrazumijeva se da u takvim modelima homo economicus nije racionalan; štaviše, ta iracionalnost je sam predmet proučavanja. Uobičajena kritika kako je homo economicus središte cijele nauke, zapravo, materijalno nije tačna. Danas poznajemo ekonomske modele koji modeliraju čak i ljubomoru. Samo što je njihova primjena partikularna, tamo gdje su predrasude ili ljubomora predmet proučavanja, ili gdje predmetne varijable povećavaju prediktivnu moć. Tamo gdje klasični modeli dokazano rade dovoljno dobro, klasični modeli se i koriste.

Nakon Velike finansijske krize iz 2007./2008., Paul Krugman, nobelovac i možda jedina istinska superzvijezda među ekonomistima, napisao je za New York Times esej kojim je nastojao odgovoriti na pitanje: zašto ekonomisti nisu predvidjeli finansijsku kataklizmu? Tim tekstom Krugman snažno kritikuje ekonomske modele zasnovane na racionalnosti, i predviđa da će bihejvioralne finansije zauzeti središnje mjesto među ekonomskim naukama.

Međutim, to se nije dogodilo, dijelom zbog toga što nije bilo potrebno, kako smo već naglasili, ali možda još važnije: zbog toga što su se bihejvioralne finansije, kao i bihejvioralna ekonomija u širem smislu, brzo suočile sa vlastitom intelektualnom krizom. Naime, svega godinu ili dvije nakon Krugmanovog proročanstva, akademska zajednica postaje bolno svjesna krize reporoduktivnosti naučno-istraživačnog rada u društvenim naukama, a posebice u psihologiji. Ispostavlja se da značajan udio visokoutjecajnih eksperimenta, koji su doslovce oblikovali naše razmišljanje o ljudskoj psihologiji, koji se nalaze u ama baš svakom udbženiku psihologije, uopće nije moguće reproducirati, što je dovelo u pitanje decenije promišljanja i teoretiziranja na osnovama rezultata predmetnih eksperimenata.

Kako bihejvioralna ekonomija počiva na intimnoj vezi ekonomskih nauka i psihologije, tako se i sama bihejvioralna ekonomija našla u krizi. Mnogo toga što su Kahneman i Tversky zapisali u svom magnum opusu Thinking Fast and Slow sada se, također, propitkuje. U međuvremenu su protiv Dan Arielya, vjerovatno najutjecajnijeg bihejvioralnog ekonomiste na svijetu, iznešene teške optužbe za fabriciranje podataka i rezultata istraživanja. Zbog svega navedenog, Jason Hreha, koji je i sam bihejvioralni istraživač, proglasio je bihejvioralnu ekonomiju mrtvom. Umjesto da zauzme središnje mjesto među ekonomskim naukama, kako je to Krugman predividio 2009. kada se mainstream ekonomija našla u krizi, bihejvioralna ekonomija se i sama čini diskreditovana. Cinici bi dodali: još jedno iznimno loše predviđanje Krugmana.

Nakon Krugmanovog New York Times eseja, David Colander, historičar ekonomskih nauka, napisao je akademski rad s ciljem da dadne nijansiran odgovor na Krugmanovo pitanje. Nije problem u (neo)klasičnim modelima kao takvim, niti modelima homo economicusa, niti je problem u matematizaciji ekonomije, veli Colander, tako konstrastirajući Krugmanove teze, nego je problem što su ekonomisti zaboravili da su modeli korisni, ali ne i savršeni.

Drugim riječima, modeli koje ekonomisti koriste nikada ne mogu obuhvatiti svu kompleksnost ekonomije, oni u najboljem slučaju treba da služe kao svojevrsno “pravilo palca”, ali su umjesto toga postali sveti gral, početak i kraj svake priče o ekonomskim politikama. Samim tim, Colander smatra da su svi ekonomski modeli ograničeni, a ne samo homo economicus, te da problemi nastaju onda kada takvo šta zaboravimo. Isticanje ograničenja homo economicusa, samim tim, implicira kako postoje ili uopće mogu postojati modeli koji ne posjeduju takva ograničenja, a upravo je taj pristup, dakle pristup “moj model je bolji od tvog i zaslužuje da usmjerava naše politike”, zaslužan za kašu u kojoj smo se našli.

Devet godina kasnije, Krugman će objaviti novi esej, kojim dobrim dijelom revidira svoje prethodne stavove, ističe povjerenje u mainstream (makro)ekonomiju, i ovako piše o racionalnosti u ekonomskim modelima, tako zrcaleći ono što smo već pisali o deskriptivnim i preskriptivnim modelima:

Even before the rise of behavioral economics, any halfway self-aware economist realized that utility maximization⁵ – indeed, the very concept of utility — wasn’t a fact about the world; it was more of a thought experiment, whose conclusions should always have been stated in the subjunctive.

Yes, we believe that people tend to act in their self-interest and don’t usually pass up obvious opportunities to make themselves better off. So it made sense to follow that line of thought to its end point. What if we imagined individuals who knew what they wanted and pursued the optimal strategy, given the constraints they faced, to achieve as much of those goals as possible? If that were the case, what would that predict about behavior?

Ranije smo naglasili da su modeli Teorije igara zasnovani na racionalnosti. Nedavno je Veritasium objavio fascinantnu epizodu o historiji Teorije igara, kojom pokazuju da strategije/modeli koji teže kooperativnosti (tzv. “nice strategies”) gotovo uvijek odnose prevagu nad onima koje to ne čine (tzv. “nasty strategies”). To je dovelo do iznenađujućeg zaključka da nusproizvod racionalnosti nije egoistično ponašanje, nego upravo kooperativnost i altruizam. Možda je Kant ipak bio u pravu?

Umjesto zaključka, recimo ovo: čovjek je više od onoga što sve nauke zajedno mogu o njemu reći, pa to svakako vrijedi i za ekonomiju. Homo economicus je protagonist ekonomske teorije. Kao i svi fikcionalni protagonisti, on ne postoji. Ali, da parafraziram misao iz Harry pottera, to što ne postoji, ne znači kako je manje stvaran.

Ukoliko sadržaj smatrate edukativnim, razmotrite simboličnu donaciju ovdje. Hvala!

1. Paradoks: ističem iracionalnost argumenta, da bih odbranio koncept racionalnog čovjeka. No, kako racionalan čovjek ne bi zagovarao iracionalan stav, je li onda slab i iracionalan stav protiv racionalnog čovjeka - dokaz da čovjek nije racionalan? :)

2. Dobro, rečeno nije posve tehnički tačno: u filozofiji nauke famozni su tzv. naučni ratovi, koje je obilježio sukob naučnih realista i naučnih instrumentalista. Realisti bi svakako naglasili da Borov model atoma ne odgovara stvarnosti, ali ne bi negirali da je koristan.

3. Na ovom mjestu treba još jednom podcrtati da je koncept racionalnosti u ekonomiji definiran kao maksimiziranje vlastitih interesa. Ekonomija, samim tim, ne pretenduje da kaže ništa o drugim aspektima racionalnosti. Primjerice, biolozi često ističu da prosječan čovjek nije evoluirao značajne kognitivne kapacitete za matematiku, zbog čega većina ljudi matematiku smatra teškom, što posredno implicira manjak kapaciteta za racionalno prosuđivanje. No, čovjek koji donosi odluke u svom najboljem interesu, koji maksimizira vlastitu korist, makar ga i ne percipirali naročito britkim, još uvijek je ekonomski racionalan. Riječ je o važnoj distinkciji.

4. Autori su Kahneman i Tversky. Kahneman je preminuo svega nekoliko dana prije objavljivanja ovog teksta.

5. Utility function ili funkcija korisnosti tehnički je pojam iz kojeg proizilazi ideja homo economicusa.