Mogu li ekonomisti predvidjeti budućnost?
Nakon što sam jučer na Redditu izrazio svoju zabrinutost rastom cijena, a potom povezao taj rast sa politikom minimalne plate, kolega Redditor mi je spočitao da nisam više onaj stari ExNihilo, jer bi stari ExNihilo sačekao CPI podatke, prije negoli takvo šta zaključi.
Njegova kritika se, naravno, odnosila na to da sam godinama, naročito u raspravama na Klix forumu, insistirao kako ne možemo o svijetu i pojavama u njemu govoriti na osnovu anegdotalnih dokaza ili subjektivnih percepcija, već isključivo na osnovu podataka. Kako to često volim reći: naše iskustvo nije reprezentativno, jer naše iskustvo je uzorak veličine jedan.
Štaviše, sve one koji bi insistirali na tome da njihovo subjektivno iskustvo predstavlja dokaz, čak i onda kada protivriječi zvaničnim podacima, malkice sam provocirao1 ovakim mimovima:
Ili ovim, meni najdražim:
No, bilo kako bilo, razmjena mišljenja na Redditu me potaknula na razmišljanje: imaju li ekonomisti intelektualno pravo tvrditi da će ekonomske politike imati tačno određene ishode, ako takvi zaključci nisu zasnovani na podacima, jer podatke tek trebamo prikupiti? Drugim riječima, mogu li ekonomisti predvidjeti budućnost, ili je njihova uloga tek retroaktivna evaluacija politika, onda kada podaci postanu dostupni?
Pitanje zapravo zadire u samu srž filozofije nauke. Karl Popper je smatrao da nauka koja nema prediktivnu moć, nije uopće nauka. Za njega je Einsteinova Generalna teorija bila sveti gral svega što nauka jeste, jer je Einstein njome precizno predvidio2 kako će gravitacija zakriviti putanju svjetlosti tokom pomračenja Sunca, što je predviđanje koje je kasnije eksperimentalno potvrđeno tokom Eddingtonove ekspedicije 1919. godine.
Da bi nauka bila nauka, ona mora imati hrabrosti reći kako će izgledati budućnost, a potom, kada budućnost stigne, mora biti u pravu. Za Poppera, recimo, psihoanaliza je pseudonauka, zato što uvijek pronalazi način da potvrdi svoju teoriju, ma kakvi ishodi bili. Ako je pojedinac agresivan, uzrok će možda biti pripisan teškom djetinjstvu. Ali to još uvijek ne znači kako će teško djetinjstvo nužno voditi agresivnom ponašnju, što samoj teoriji oduzima bilo kakvu prediktivnu moć. Ali Einstein, Einstein je prava stvar. Da se svjetlost nije savijala tačno onako kako je njegova teorija predviđala, sama teorija bila bi ništavna, a Einsten bi bio izvrnut ruglu.
Samim tim, Poppera bi vjerovatno dobro nasekirala izjava da nije moguće anticipirati budućnost bez podataka koji opisuju tu budućnost. Štaviše, Popper bi rekao da je to sav smisao nauke. Nauka treba da nam ex-ante kaže šta će biti, a podaci su tu tek da joj post-hoc presude. Tvrditi drugačije bilo bi pomalo kao da kažemo kako nije imalo smisla insistirati na postojanju Higgsovog bozona, sve dok Higgsov bozon nismo pronašli. Ali, naravno da je to besmislica, jer Higgsov bozon smo i tražili zato što je teorija ukazala na njegovo postojanje. Da nas teorija nije informisala kako Higgsov bozon vjerovatno postoji, niti bismo ga tražili, niti bismo ga našli. Slično tome, ekonomske politike bismo trebali implementirati onda kada nas teorija informira o pozitivnim efektima istih, umjesto insistiranja da moramo sačekati podatke da bismo vidjeli kakvi će efekti biti.
Naravno, stvar se komplicira time što ekonomija nije egzaktna nauka, dok fizika jeste. Štaviše, kako to pokazuje David Colander u svom akademskom radu How Economists Got It Wrong: A Nuanced Account, klasični ekonomisti su ekonomiju više smatrali vještinom, negoli naukom, prosto zato što su bili svjesni da su ekonomije odveć kompleksni sistemi da bi bilo ko mogao precizno predvidjeti budućnost.
No, kroz 20. stoljeće ekonomija je prošla kroz niz intelektualnih revolucija, a najvažnije bile su neoklasična sinteza, koja je suštinski predstavljala matematičku formalizaciju postojećeg ekonomskog znanja, te revoluciju kredibilnosti, kojom je stavljen fokus na eksperimentalne i kvazieksperimentalne metode naučnog istraživanja. Uz to, čitavo stoljeće empirijskih podataka o ekonomijama širom svijeta ukazalo je na određene zakonitosti i pravilnosti, pa su ekonomisti ipak postali sposobni informirano i racionalno anticipirati ishode ekonomskih politika.
S obzirom da ekonomski podaci uvijek dolaze sa zakašnjenjem, insistirati kako moramo sačekati na iste da bismo evaluirali efekte politika, značilo da bi ekonomija ne zadovoljava ni minimalan popperovski kriterij, značilo bi da nas ekonomija ne može informirati o budućnost, te da samim tim i nije nauka. Ali naravno da može: Larry Summers, poznati američki ekonomista, sa jezivom preciznošću je 2021. predvidio nadolazeću inflaciju koristeći bazične ekonomske principe, kakve sadrži svaki udžbenik makroekonomije. Naravno, nisu svi ekonomisti uspjeli ono što je uspio Summers, ali njegov primjer još uvijek pokazuje da ekonomija može imati prediktivnu moć.
Kada analiziramo kolika je inflacija bila prošle godine, koliko je ljudi zaposleno, ili koliko njih je napustilo državu, odnosno kada pravimo post-hoc analize, naravno da ćemo se osloniti na podatke, ili makar njihovu razumnu aproksimaciju. Kada govorimo o onome što tek treba da se desi, kada analiziramo ex-ante efekte, oslonit ćemo se na naučne principe i zakonitosti - empirijsku građu na kojoj počiva jedna nauka.
Ovih dana od strane zvaničnika Vlade FBiH baš mnogo slušamo frazu “sačekat ćemo i vidjeti ishode” u kontekstu minimalne plate i inflacije, kao da te ishode nije i moguće i potrebno anticipirati a priori. Neodmjereno povećanje minimalne plate, kakvom smo svjedočili krajem prethodne godine, jeste inflatorno. To znamo tako što znamo ekonomsku teoriju.
Istina, anegdotalni primjeri rasta cijena, kojima svjedočimo ovih dana, nisu isto što i inflacija, niti ima mnogo smisla o inflaciji govoriti na primjerima pojedinačnih artikala. Ali ti anegdotalni primjeri su samo “pomoćni dokazi”onoga što bi trebalo biti jasno i bez njih, te što samim tim treba glasno reći, iako još nemamo CPI podatke: nije moguće podići minimalnu platu na 70% prosječne i skoro 100% medijalne, bez rasta cijena.
Ukoliko sadržaj smatrate edukativnim, razmotrite da mi platite kafu ovdje. Hvala!
Dobro, malo više.
U ovom intervju, Hilary Putnam (filozof, naučnik, filozof-naučnik, jedan od najznačajnijih mislilaca prošlog vijeka) tvrdi kako je u historiji nauke ta poznata priča o spektakularnom uspjehu Einstenove teorije pojednostavljena od strane Poppera, te da smo posve zaboravili šta se stvarno dogodilo: rezultati nisu bili konkluzivni, i prošle su još mnoge decenije prije nego smo zaista eksperimentalno potvrdili Generalnu teoriju. No, to su tehnički kurioziteti, Popperov primjer, čak i ako je neprecizan, još uvijek je dobar za razumijevanje njegovog kriterija demarkacije nauke i pseudonauke.