O umjetniku, umjetnosti, i umjetnoj inteligenciji
Rasprave o ulozi umjetne inteligencije u umjetničkom stvaralaštvu probile su se u širi diskurs nakon što je Jason M. Allen pobijedio na državnom takmičenju u Coloradu s digitalnim platnom Théâtre D’opéra Spatial. No, u to vrijeme alati poput Midjourneya i DALL-E-a još su bili relativno nepoznati, a skraćenica LLM tek je počela ulaziti u naš rječnik. Rasprava tada još nije dostigla intenzitet koji ima danas, a prekretnica je nastupila nedavno nakon što je viralnim postao trend ilustriranja fotografija u Ghibli stilu.
Kada etička pitanja dosegnu kritičnu masu, rasprava obično gubi nijanse i pretvara se u moralnu histeriju. Pa tako, ovih dana skoro svaku sliku generiranu umjetnom inteligencijom prate gnjevni komentari: “AI nije umjetnost!”, “Umjetna inteligencija je antiteza same umjetnosti!”, uz neizbježne optužbe “da umjetna inteligencija krade od umjetnika”.
No, pošteno bi bilo reći da svaka umjetnost, u nekoj mjeri, predstavlja „krađu“. Famozna je i svakako tačna ona Picassova da dobri umjetnici kopiraju, dok veliki kradu. Nijedan umjetnik ne stvara u vakuumu - najveći su uvijek gradili na temeljima svojih prethodnika. Pod njihovim utjecajem su pozajmljivali, a ponekad baš i krali.
Štaviše, nije pretjerano reći da kultura kao takva nije ništa drugo do iterativni proces rafiniranja duha jedne civilizacije. A to onda znači da nijedan čin kulture ne stoji, zapravo, posve samostalan. Svaki čin stvaralaštva, ama baš svaki, pozajmljuje od onoga što je bilo, ali istovremeno, što nije nevažno u etičkom smislu, pozajmljuje onome što će tek biti.
To pozajmljivanje nikako ne treba izjednačavati s plagiranjem. Tako o kulturi razmišljaju samo oni koji o kulturi ne znaju ništa, ni kako ona nastaje, ni šta zapravo jeste. Izdvojit ću nekoliko redova iz eseja Miljenka Jergovića, koji je pišući o Sarrovom romanu pojasnio problem daleko bolje nego što bih ja mogao:
Mohamed Mbougar Sarr roman je postavio onako kako bi ga postavio Bolaño. Sličnost je neskrivena. Čak bi se moglo reći da je ova knjiga postavljena kao varijacija na Bolañovu temu. Što je to očiglednije, to je i bolje.
Kao što, recimo, ni Gustav Mahler nije skrivao umetke, citate, parafraze, krađe i preinake u svojim simfonijama, ili Šostakovič. To slušatelja, tojest čitatelja, dovodi u dvostruko iskušenje: da sam krene u potragu za onim čime se autor poslužio, ili da se upusti u usporedna čitanja Sarra i Bolaña. Privlačno je, pa i zabavno, i jedno i drugo.
Jedino što je nepametno činiti, i što je uostalom pokazatelj nedostatka dara i imaginacije, jest optužiti pisca za plagijat i krivotvorinu. U književnosti se, kao ni u umjetničkoj glazbi, ništa ne može plagirati ni krivotvoriti. Eventualni takav postupak je sam po sebi kreacija. Veliki plagijat u romanesknoj bi književnosti morao biti veliki roman.
Pripovijedanje je prostor za interpretaciju, tumačenje, variranje, zavođenje na krivi trag, ali ništa se, doista ništa, ne može plagirati ni krivotvoriti. Znamo to od Borgesova doba, ili na neki mnogo tragičniji način, od afere s “Grobnicom za Borisa Davidoviča”, a znamo i od nekih mnogo ranijih vremena, kada su braća Grimm interpretirala, varirala, prenosila tuđe bajke, ili, još i mnogo vjerodostojnije, od vremena kada su nepismeni pripovjedači svih naših jezika prenosili pripovijesti koje su prihvatili od svojih prethodnika, a koje će njihovi također nepismeni nasljednici prenositi sljedećoj generaciji slušatelja (ustvari – čitatelja!).
U tom nadopisivanju, nadopričavanju i upisivanju već postojećih modela, konstrukcija, legendi u vlastiti stroj za imaginaciju, umjetnost je pripovijedanja. Iz toga se razvila i umjetnost romana.
Jergović ovdje spominje muziku i književnost, ali naravno da je isto i sa slikarstvom.
Tvrditi da je replikacija stila Ghibli krađa, bez obzira da li tu replikaciju vrši čovjek ili mašina, ne samo da zanemaruje kako su Miyazaki i umjetnici iza Ghibli studija, tražeći svoj autentičan izričaj, i sami obilato pozajmljivali od drugih, nego bi to bilo pomalo kao reći da pjesnik krade ukoliko koristi slobodan stih, samo zato što ga nije izumio, ili da sve one priče, uključujući abrahamske svete tekstove, koje koriste simbol pećine, kao jedan od najprisutnijih simbola naše civilizacije, ne čine ništa drugo doli kradu od Platona.
Uostalom, poznato je da većina Shakespeareovih drama nije originalna. I ne, on ih nije preuzeo iz narodnih predanja, već iz djela drugih autora.1 Je li Goethe ukrao mit o Faustu? Jesu li Eric Clapton ili Jimi Hendrix, te nebrojeni rock, jazz, i metal muzičari ukrali blues skalu?
Prije renesanse, slikari nisu koristili linearnu perspektivu, nju će tek u 15. stoljeću izumiti Brunelleschi, a u slikarstvu prvi primijeniti Masaccio. Danas se linearna perspektiva u slikarstvu podrazumijeva, pa znači li to da slikari potkradaju gore pomenuti dvojac?
Vincent van Gogh bio je duboko inspiriran japanskim ukiyo-e drvorezima, posebno radovima Utagawa Hiroshigea i Katsushika Hokusaija, koje je replicirao na svojim slikama. Njegovo Drvo šljive u cvatu gotovo je identična replika ranijeg djela Hiroshigea. Jesu li radovi van Gogha onda anti-teza umjetnosti?
Svi oni koji replikaciju Ghibli stila nazivaju krađom, pri čemu misle da time brane umjetnika i umjetnost, zapravo pokazuju da o umjetnosti ne znaju ama baš ništa. To što je slika replikacija ili kombinacija stilova na kojima je umjetna inteligencija trenirana, ne znači gotovo ništa, jer ne postoji umjetnost koja nije replikacija ili kombinacija tehnika, stilova, tema, i simbola.
Također, pitanje umjetničke krađe potrebno je odvojiti od pitanja intelektualnog vlasništva. Umjetnici na čijem sadržaju je trenirana umjetna inteligencija vjerovatno zaslužuju2 naknadu na sličan način na koji naknadu ostvaraju muzičari koji, recimo, licenciraju svoju muziku za film ili video igru, ili pisci čije priče i romani bivaju adaptirani za film.
No, kao što je veliki film još uvijek velika umjetnost, čak i kada prava intelektualnog vlasništva nisu riješena, tako i naše pitanje o umjetničkom meritumu onoga što generira umjetna inteligencija stoji potpuno neovisno od pitanja o intelektualnom vlasništvu.
Štaviše, ukoliko OpenAI nije kompenzirao Miyazakija za korištenje njegovog Studio Ghibli sadržaja pri treniranju umjetne inteligencije, držim da je to prikladno nazvati krađom sa aspekta intelektualnog vlasništva. No, sa umjetničkog aspekta - a ovdje se bavimo upravo tim aspektom - navodi o krađi su trivijalni, iz razloga koje smo već pojasnili.
Upućeniji čitatelj će možda protestovati: Ali Miyazaki se gnuša umjetnosti generirane umjetnom inteligencijom! Dobro, i?
Da li protivljenje pojedinih slikara umjetničkoj fotografiji ili digitalnom slikarstvu određuje naš stav prema tim oblicima izričaja? Fotografija nije uništila slikarstvo niti ga je obezvrijedila, baš kao što ni umjetna inteligencija neće. Umjesto toga, proširila je horizonte kreativnog izražavanja, baš kao što će i umjetna inteligencija.
Štaviše, postoje slikari koji su se protivili – i još uvijek se protive – upotrebi već pomenute linearne perspektive, koja je bila potpuno nepoznata klasičnim umjetnicima, a samim tim i cjelokupnom klasičnom slikarstvu. No, da li zbog toga crnim tonovima bojimo kompletnu historiju postrenesansnog slikarstva? Naravno da ne. Čak i da se sam izumitelj linearne perspektive protivio njenoj upotrebi, to ne bi ništa promijenilo – umjetnost se ne ravna po mišljenjima pojedinaca.
Stoga, odbacimo navode o umjetničkoj krađi kao filozofski trivijalne, i postavimo mnogo važnije pitanje: da li je stvaralaštvo uopće moguće korištenjem umjetne inteligencije?
Prije nego što pokušamo odgovoriti, vrijedi naglasiti da gornje pitanje nije isto što i pitanje može li umjetna inteligencija stvarati. Jer, odgovor na potonje pitanje jasno je negativan, barem sve dok smo razumno sigurni kako umjetna inteligencija nema svijest, pa samim tim nema ni stvaralačku autonomiju i intenciju3. Kao što Gutenbergova štamparska presa nije predstavljala čin umjetnosti time što je štampala umjetnička djela, tako ni umjetna inteligencija nije sama po sebi čin umjetnosti time što replicira, kombinira, i sintenzira umjetnička djela.
No, da li čovjek korištenjem umjetne inteligencije kao stvaralačkog alata - još uvijek stvara? Da li se i pod kojim uslovima sadržaj generiran alatima umjetne inteligencije može nazvati umjetnošću? Kao što je van Gogh replicirajući japanske drvoresce ipak stvarao umjetnost, možda i čovjek korištenjem umjetne inteligencije ipak može stvarati umjetnost?
Odgovarajući na ovo pitanje, najprije se moramo odmaknuti od uobičajenih postavki i sagledati ga iz novih uglova. Ne želim nužno dati konačan odgovor, ali želim pokušati postaviti bolja pitanja od onih koja trenutno dominiraju javnim diskursom.
Umjetnost je produžetak ljudskog duha. Iz sfere duha, umjetnik svijetu predaje svoju umjetnost korištenjem određene tehnike. Tehnika je način na koji umjetnost poprima opipljiv oblik, postajući materijalizacija i emanacija duha u svijetu. Stoga, umjetnost prebiva u duhu, ali se ostvaruje kroz tehniku.
Historijski gledano, tehnologija je demokratizirala umjetničku tehniku i praksu. S tehnološkim napretkom, stvaranje je postajalo sve dostupnije, a konzumacija sadržaja lakša i raširenija. Svjedočili smo tome nebrojeno puta: fotografija je otvorila vrata novim oblicima vizuelnog izraza, digitalno slikarstvo omogućilo je slikanje onima koji nisu nužno ovladali klasičnim crtačkim vještinama ili nemaju pristup tradicionalnim alatima. Pisaće mašine, a kasnije i računari, pojednostavili su proces pisanja, dok je štamparska presa revolucionirala dostupnost pisanog znanja.
No, nijedna od tih promjena nije prošla bez otpora. Nakon Gutenberga, tvrdilo se da knjige nisu “prave” ako nisu ispisane rukom. Digitalno slikarstvo nazivalo se “varanjem”. Slično tome, kada je fotografija postala dostupna, osporavana je kao inferiorna umjetnička forma u odnosu na slikarstvo. Danas, u eri umjetne inteligencije, naizgled se ponavljaju isti argumenti, isti onaj ludizam koji odvajkada prati umjetničku tehniku.
Ipak, bilo bi pogrešno odbaciti ga pod sloganom “već viđeno”. Razlog je jasan: nijedna dosadašnja tehnološka promjena nije demokratizirala umjetničku praksu u toj mjeri kao umjetna inteligencija. Dok su prethodne inovacije olakšavale stvaranje, umjetna inteligencija ide korak dalje i skoro u potpunosti eliminira potrebu za tehničkom vještinom, svodeći proces na jednostavan tekstualni unos: prompt.
Što nas vodi ka suštinskom pitanju: šta ostaje od umjetničkog duha, kada se tehnika ukloni? Je li umjetnost u duhu, ili u onoj finoj transformaciji duha u opipljivo?
Čini se da odgovor na obrnuto pitanje - šta je tehnika bez duha - već poznajemo. Postoje mnogi slikari koji očaravaju tehničkom virtuoznošću - hiperrealističnim crtežima toliko preciznim da ih na prvi pogled zamijenimo za fotografije. Ipak, takva djela rijetko dosegnu iznimnu umjetničku vrijednost, jer im manjka duha. No, ipak su umjetnost, toliko je nesporno.
Samim tim, možda i odgovor na naše pitanje zrcali sličnu perspektivu: rijetko, ali ne i nemoguće. Ko zaista može tvrditi da Théâtre D’opéra Spatial nije umjetnost? Jer ona to doista jeste - umjetnikov duh probija kroz tehnički minimalizam umjetne inteligencije. Mislite da je trivijalno napisati prompt za ovakvo djelo - jedan klik i to je to? Autor je sliku usavršavao kroz 624 prompt iteracije, a potom ju je dodatno rafinirao kroz Photoshop.
Ili, uzmimo za primjer Bennetta Millera, koji je u jednoj od vodećih galerija New Yorka izložio fotografije generirane umjetnom inteligencijom. Da bi kreirao dvadeset radova koji spajaju estetiku fotografije 19. stoljeća s atmosferom jeze, napisao je više od stotinu hiljada promptova.
Rezultati su impresivni - po svim estetskim kriterijima, njegove “fotografije” nesumnjivo jesu umjetnost. Štaviše, da bi ih generirao, uložio je vjerovatno više truda nego što bi vrhunski fotograf morao uložiti da napravi nešto slično klasičnim tehnikama fotografije.
Ako umjetna inteligencija replicira i kombinira na način sličan umjetniku, ako predstavlja tehniku, i ako može stvarati djela visokih estetskih vrijednosti - u čemu onda leži problem?
Možda je problem u tome što s umjetnom inteligencijom glavninu kreativnog inputa prepuštamo algoritmu. Da, van Gogh je replicirao tuđa djela, ali još uvijek ih je on replicirao. Da, digitalno slikarstvo pojednostavljuje slikanje, ali još uvijek je čovjek taj koji slika. Sve dosadašnje evolucije i revolucije umjetničke tehnike i prakse još uvijek su zahtijevale čovjeka kao primarni izvor kreativnog impulsa. S umjetnom inteligencijom, međutim, taj se odnos, barem naizgled, preokrenuo. Čovjek postaje kurator i dirigent, dok umjetna inteligencija obavlja “prljavi” dio posla.
Međutim, ni to nije posve tačno. Kada je izumljena fotografija, slikari su s podsmijehom tvrdili da svaka budala može “škljocnuti”. S vremenom smo, međutim, shvatili da, mada svaka budala zaista može školjcnuti, ipak je vraški teško napraviti dobru fotografiju. Da, svaka budala može napisati prompt, ali kao što vidimo na primjerima Jason M. Allena i Bennetta Millera, još uvijek je vraški teško stvoriti djela umjetničke vrijednosti, čak i uz pomoć umjetne inteligencije.
Može li biti da su parametri kreativnog procesa jednostavno izmijenjeni i da ćemo, baš kao u slučaju fotografije, s vremenom shvatiti kako ih ne možemo mjeriti standardima drugih umjetnosti? Slikarstvo ne postoji bez zamrljanih ruku - ili barem zamrljanih digitalnih alata - ali šta to zaista znači za dobru fotografiju? Apsolutno ništa. Dobra fotografija slijedi vlastite principe. Može li, dakle, biti da će i umjetnost stvorena umjetnom inteligencijom razviti vlastite uzuse, koje trenutno pokušavamo ocijeniti pogrešnim mjerilima?
Kad je OpenAI lansirao DALL-E 3, pokušao sam generirati sliku koju sam godinama nosio negdje u zapećku uma. Budući da sam potpuni antitalenat za crtanje, znao sam da, bez obzira na trud, istu nikada ne bih mogao naslikati vlastitom rukom. No, imao sam jasnu viziju - motive, stil, boje i emociju - pa sam sve to pretočio u prompt. Prvi rezultati nisu bili idealni, ali nakon nekoliko iteracija, slika je nadmašila moja očekivanja. Evo noćnog Praga koji sam generirao:
Ako pitate mene, ova slika jeste umjetnost. Međutim, nijednog trenutka nisam ni pomislio da sam njen autor, a kamoli da sam se osjećao kao umjetnik. Više sam se osjećao kao kupac koji slikaru potanko objasni šta želi, a zatim izađe iz ateljea kao zadovoljna mušterija.
Ako se, dakle, možemo složiti da je gornja slika umjetnost, ali i da ja nisam njen autor, dok umjetna inteligencija, zbog nedostatka stvaralačke autonomije, ne može biti smatrana umjetnikom - ko je zapravo umjetnik? Rascijepljen je duh od tehnike.
Možda smo, poput slikara koji su se nekada podsmijehivali fotografima, kulturološki uvjetovani da stvaralaštvo promatramo kroz prizmu prošlog, pa će nam trebati vremena da prepoznamo vlastiti doprinos u novome. A možda umjetnost nije u viziji i duhu, već u samom procesu, u transformaciji duha u materijalno, u pisanju i brisanju pisca, u zamrljanim rukama slikara, traženju i postajanju, u naporu koji ostavlja trag.
Možda bez toga umjetnosti jednostavno nema.
Želim se zahvaliti @MrHook što je generirao naslovnicu za ovaj tekst. Možemo li ga nazvati njenim autorom? Nisam siguran. Kako god, slika je nesumnjivo pravo malo - djelo umjetnosti.
Ukoliko sadržaj smatrate edukativnim, razmotrite da mi platite kafu ovdje. Hvala!
Holinshedova Hronika Engleske bila je glavni izvor za Shakespeareove povijesne drame, uključujući Macbeth i Kralj Lear. Plutarhovi Usporedni životopisi bili su temelj za drame poput Julije Cezar, Antonije i Kleopatra, te Koriolan. Bandellove priče bile su inspiracija za Romea i Juliju, koje je Shakespeare adaptirao preko prijevoda Arthura Brookea. Boccacciov Dekameron bio je izvor za Sve je dobro što se dobro svrši i Cimbelin. Thomas Kyd napisao je Španjolsku tragediju koja je utjecala je na Shakespeareovog Hamleta.
Kažem vjerovatno jer je to odgovor koji tek treba da dadnu pravnici i zakonodavci.
Zanemarimo sada pitanje koliko uopće možemo biti razumno sigurni, to je tema za drugi esej.