Poskupljenje električne energije: čeka li nas novi val inflacije?

Kao što svi znaju, električna energija za domaćinstva i malu privredu od danas je skuplja za 10.4%. Ako je poskupljenje već bilo neminovno, a uvjeravaju nas da jeste, držim da su blok tarife ipak predstavljale bolju opciju. Da su blok tarife zaživjele, domaćinstva s ispodprosječnom potrošnjom bi nastavila plaćati istu cijenu, dok bi iznadprosječni potrošači plaćali 20% više, ali samo na onaj dio potrošnje koji je iznad prosjeka¹. Takav cjenovni model stvorio bi poticaj domaćinstvima da racionalizuju potrošnju, a nastale viškove bi Elektroprivreda BiH izvozila i naplaćivala po višim cijenama. Win-win, što bi se reklo.

Naravno, oni malo upućeniji u ekonomsku teoriju istaknut će protivargument da električna energija spada u red cjenovno neelastičnih dobara. To znači da električnu energiju ne možemo lako supstituirati, niti značajnije smanjiti potrošnju iste, bez obzira na cijenu. Jednostavno, da bismo normalno funkcionisali, treba nam onoliko električne energije koliko nam treba. Niti ćemo sjediti u mraku, niti ćemo prestati rashlađivati domove da bismo upali u kategoriju "ispodprosječnih potrošača". Slijedi da nema smisla poticati smanjenu potrošnju, jer potrošači svakako ne mogu učiniti ništa po tom pitanju, ako ne misle istovremeno značajno smanjiti i kvalitet boravka u vlastitom domaćinstvu. Međutim, argument cjenovne neelastičnosti je ipak pomalo intelektualno nepošten, barem u ovom kontekstu.

Istina, potrošačima treba relativno fiksiran iznos električne energije, ali blok tarife bi ujedno stvorile potražnju za uređajima više energetske efikasnosti, i poticaj za njihovu zamjenu, što je ionako u skladu sa energetskim ciljevima različitih nivoa naše vlasti, koji povremeno subvencioniraju takve projekte. Da, nećemo sjediti u mraku, ali ćemo sijalice sa žarnom niti zamijeniti LED sijalicama. Da, nećemo ugasiti frižider i jesti buđavu hranu, ali možda ćemo frižider zamijeniti uređajem više energetske efikasnosti, i suštinski ga otplatiti razlikom u cijeni električne energije.

Uostalom, već i samom promjenom bihejvoralnih obrazaca moguće je raconalizirati potrošnju, a svima dobro poznat primjer je korištenje uređaja visoke potrošnje u režimu "jeftine struje", ili prosto gašenja uređaja koje ne koristimo. Zapravo, bihejvioralnm obrascima ne bih dao naročit značaj da ne govorimo baš o Bosni i Hercegovini, gdje su decenije niskih cijena električne energije dovele do toga da građani tek marginalno mare za "latentnu potrošnju" električnih uređaja, što implicira i veći prostor za uštede, ako bismo počeli mariti.

Bilo kako bilo, protiv blok tarifa se digla kuka i motika, a lice anti-kampanje bio je parlamentarni zastupnik i ekonomista Admir Čavalić. Čavalić je isticao kako su blok tarife, prije svega, neustavne, zbog toga što cjenovno diskriminiraju potrošače, što je vjerovatno tačno. Ali, budimo iskreni, ako bi postojao politički dogovor oko blok tarifa, blok tarife bi i zaživjele, uostalom kao što je svih ovih decenija postojao politički dogovor da građani plaćaju cijene električne energije koje su ispod tržišnih. Ako ćemo mak na konac, ni takve cijene nisu bile ustavne u državi čiji ustav eksplicitno spominje principe slobodnog tržišta, a na kojima dosadašnje cijene nisu bile zasnovane.

No, mene više zanimaju ekonomski argumenti protiv blok tarifa. Čavalić je mnogo govorio o tome kako se blok tarifama zapravo pogoduje bogatašima, koji šakom i kapom ulažu u nekretnine, ali bi u režmu blok tarifa ipak plaćali povlaštenu cijenu električne energije, samo zato što im svi ti silni stanovi zjape prazni. Čavalić je ozbiljan ekonomista i njegove ekonomske analize su rijetko bez glave i repa, ali čini mi se da ovdje posve promašuje gol. Naime, bogataši ne kupuju stanove da bi isti zjapili prazni, nego da bi iz njih izvlačili rentu. Prazni stanovi uglavnom pripadaju dijaspori, koja je iz države otišla trbuhom za kruhom, a domovinu posjeti jednom ili dva puta godišnje, kada i koristi predmetne stanove.

Nadalje, Čavalić spominje da bi blok tarife, osim pogodovanja bogatašima, zapravo kaznile mnogočlane porodice, uključujući one s djecom, jer bi poskupljenje od 20% uglavnom padalo na njihov teret. Ali ni taj argument nije naročito uvjerljiv, zato što se potrošnja električne energije ne povaćava proporcionalno sa povećanjem broja članova domaćinstva.

Razlog tome je intuitivan: bez obzira na broj članova domaćinstva, većina uređaja koji troše električnu energiju predstavljaju dijeljene resurse. Kada članovi domaćinstva gledaju TV, gledaju ga zajedno. Kada koriste frižider, koriste ga zajedno. Ukoliko rashlađuju ili zagrijavaju stan, rashlađuju i zagrijavaju neovisno od toga da li domaćinstvo čini jedna ili četiri osobe. Kada kuhaju, tipično kuhaju svima, i kada peru veš, peru zajednički veš.

Naravno, još uvijek je istina da će veći broj članova domaćinstva dovesti i do veće potrošnje, ali subproporcionalno. Ispravnije bi bilo potrošnju korelirati sa veličinom nekretnine. Četveročlana porodica koja živi u garsonjeri imat će vrlo sličnu potrošnju pojedincu koji živi u garsonjeri. Ali četveročlana porodica koja živi u trosobnom stanu imat će višu potrošnju od četveročlane porodice koja živi u garosnjeri, prosto zato što ima više prostorija za zagrijati/rashladiti, više sijalica koje koristi, i uopće više električnih uređaja (poput televizora u svakoj sobi).

Stavljanje naglaska na broj članova domaćinstva umjesto veličinu nekretnine predstavlja klasični populizam; izvlačenje karte “socijalne osjetljivosti” da bi argument prividno dobio na snazi. Jer, budimo realni, ako bismo rekli istinu, a istina je da blok tarife neće kazniti porodice s djecom, nego porodice s djecom koje žive u trospratnim kućama i trosobnim stanovima, izgubio bi se populistički momentum.

Što se, ustvari, lijepo slaže s podacima koje je iznosila Elektroprivreda: 60% domaćinstava, bez obzira na broj članova, troši do prosječnih 268 kWh mjesečno.

No, bilo kako bilo, taj prijedlog je propao, i električna energija je svima, bez obzira na potrošnju, od danas skuplja za 10.4%. A to uključuje i malu privredu. Što neminovno znači da će kafići, restorani, frizerski saloni, saloni za uljepšavanje, obućari i mnogi drugi dignuti cijene svojih usluga.

No, ono što me zanima jeste da li možemo očekivati poskupljenje robe široke potrošnje? Da li će doći do novog vala porasta cijena proizvoda koje kupujemo u supermarketima, a to svakako uključuje i hranu, kao najvažniju stavku? I postoji li ekonomska opravdanost za takva poskupljenja?

Piljare svakako spadaju u malu privredu, što znači da je električna energija skuplja i njima, zbog čega možemo pretpostaviti da će povećati cijene proizvoda u svojim objektima. Kako zbog ekonomije obima mali trgovci ionako imaju više cijene u odnosu na supermarkete, ovo bi mogao biti dodatni udarac na poslovanje porodičnih trgovina, i donekle smanjiti promet istih. Još samo nedostaje da im nametnu minimalnu platu od 1000 KM!

Najviše pak zabrinjavaju pekare, a o tome se uopće ne govori. Osim što je riječ o maloj privredi, što znači da poskupljenja električne energije važe i za njih, utrošak električne energije pekarama predstavlja jedan od značajnijih proizvodnih inputa. Dok su nam lamentirali o socijalnoj osjetljivosti i posljedicama blok tarifa na višečlane porodice, zašto u ime socijalne osjetljivosti nisu također spomenuli i efekat koji će cjenovni model linearnog povećanja imati na cijenu hljeba? Ah, bit će da smo taj mali detalj zaboravili spomenuti.

No, dobro, lanci supermarketa nisu mala privreda, baš kao što to nije ni većina proizvođača hrane i drugih kućnih potrepština. Ipak, određene skupine proizvoda koje kupujemo u supermarketima će vjerovatno poskupiti, poput peciva koja dolaze iz lokalnih pekara. Postoji, naravno, i greedflation strah: da li će lanci supermarketa pod lažnim izgovorom povećanja troška električne energije iskoristiti priliku da napušu profitne marže?

Kako bismo odgovorili na sva ova pitanja, povukao sam sa Konzumovog web shopa cijene 4300 artikala zaključno sa današnjim danom. Planiram prikupiti cijene i za mjesec dana, te provjeriti % artikala kojima je cijena porasla, kao i sam prosječan procenat povećanja.

Međutim, iako će ta vježbica biti indikativna, još uvijek nije akademski precizna. Razlog tome je dvojak. Najprije, cijene se svakako stalno mijenjaju, te procenat promjene može još uvijek biti u ravni sa historijskim vrijednostima, koje nažalost nemamo. I drugo, korelacija nije kauzacija. Cijene mogu porasti iz drugih razloga, koji nemaju veze sa porastom cijene električne energije, a opravdani su. Možda će se cijene transporta promijeniti ako Iran napade Izrael, možda će se proizvođači čokolada suočiti sa dugo najavljivanom apokalipsom kakaa, ili će radnici u Konzumu dobiti povišice.

Zbog toga planiram i nešto ozbiljniju analizu koristeći difference-in-difference (DiD) metod, a koji nam omogućava da raspetljamo korelaciju od kauzacije. Ideja je da uporedimo cijene grupe artikala koji su definitivno pogođeni porastom cijena električne energije (eksperimentalna grupa) sa grupom artikala koji definitivno nisu pogođeni porastom cijena električne energije (kontrolna grupa).

U ovom kontekstu, većina artikala bi zapravo spadala u kontrolnu grupu, ali izazov je pronaći artikle koji se prodaju u Konzumu, a mogli bi poslužiti kao eksperimentalna grupa. Možda je u tu svrhu moguće koristiti pekarske proizvode, ali pod uslovom da ne dolaze iz kuhinje velikih proizvođača (kakav je Klas). Zapravo bi za eksperimentalnu grupu najbolje bilo koristiti cijene u piljarama, ali nažalost te podatke nemamo javno dostupne, niti mi pada napamet hodati po piljarama i popisivati cijene. Ain’t nobody got time for that!

Samim tim, da odgovorimo na pitanje iz naslova: poskupljenje usluga i pekarskih proizvoda je izvjesno, a da li će supermarketi iskoristiti priliku da podebljaju vlastite marže, saznat ćemo u narednoj epizodi. Bilo kako bilo, stay tuned!

Ukoliko sadržaj smatrate edukativnim, razmotrite da mi platite kafu ovdje. Hvala!

1. I njihova cijena bi do prosječne potrošnje ostala jednaka.